Razgovarali smo s prof. Vericom Antolić o učenju jezika u ranoj dobi. Prof. Antolić već godinama uspješno radi na našem području Vrbani, u Osnovnoj školi “Vrbani” i svake godine stotinjak mladih ljudi koji su kod nje počeli učiti jezik kao prvašići, stekne diplomu o položenom višem stupnju engleskog jezika. Na taj način ih priprema za konačno polaganje ispita za međunarodno priznatu ESOL (English for Speakers of Other Languages) diplomu Sveučilišta Cambridge.

Prof. Antolić, pod vašim su vodstvom u Školi za strane jezike engleski naučile mnoge generacije. Koja je po vašem mišljenju najbolja dob da djeca počnu učiti strani jezik?

Rekla bih da je to između šeste i desete godine kad djeca “upijaju kao spužve”, kad strani jezik doživljavaju kao neki tajanstveni kôd sporazumijevanja. Sve je šala i igra, djeca intuitivno shvaćaju logiku stranog jezika, usvajaju ga kao priču, ponavljanjem, preko jezičnih pitalica i slagalica. Učenje još nije postalo muka, ono je znatiželja i istraživanje, barem je tako u većini onih sretnih slučajeva s kojima se mi u Školi stranih jezika susrećemo.

Zašto djeca u dobi od 6 do 10 godina prihvaćaju strani jezik brže i lakše od početnika tinejdžera?
Upravo iz razloga koje sam maločas spomenula. Između šeste i desete djeca o jeziku ne razmišljaju, ona se ne muče analizom ni sebe ni jezika, jednostavno primaju ponuđeno, usvajaju uhom i ako su pravilno potaknuta reproduciraju to što čuju. Početnici tinejdžeri također lako usvajaju strani jezik ako postoje urođeni dar, motivacija i želja. U tinejdžerskoj dobi, međutim, javlja se nelagoda ili strah da ćemo reći nešto krivo. Zato mlađi tinejdžeri koji počinju učiti strani jezik često imaju dojam kako je to preobilje novih informacija koje nisu u stanju sklopiti u suvisli izričaj. Nakon dvije do tri godine, međutim, i oni stječu sposobnost sporazumijevanja, dakako ako postoji motivacija i želja.

Držite li da materinji jezik otežava učenje stranog ili se oni u dječjoj dobi zapravo nadopunjuju?

Pa, mala djeca ne prevode. Ona uče povezivanjem slike sa stranom rječju, zato u nastavi koristimo obilje slikovnog materijala, a također i na bazi povezivanja određene situacija sa stranim izrazima, kroz igru i glumu. To je izravna reakcija: slika – riječ, pokret – riječ, tu nema ni želje ni vremena da se pođe okolnim putem, u smislu: kako se to kaže na hrvatskm pa kako ću to onda prevesti na engleski? Naša nastava stranog jezika za djecu nalik je igri u kojoj svi sudjeluju, a dok se igraju djeca ne zastaju kako bi “o igri promislila”. Upravo zato što se radi o spontanom povezivanju i reagiranju, nisam primijetila da materinji jezik otežava učenje stranog, već ga štoviše koristimo za pojašnjavanje.

Diplomirali ste engleski jezik, pedagogiju i komparativnu književnost, a u studentskim danima bavili ste se kazalištem. Nalazite li danas vezu između poduke stranog jezika i svoje ljubavi za priču i glumu?

Hja, moram priznati da se danas rijetko toga sjetim. Ali, da, kad ste to već spomenuli, između nastave stranog jezika i kazališta i književnosti uistinu postoji neka tanana veza. Kolege koji nisu nastavnici često nas zafrkavaju da smo svi mi propali glumci. Nastava stranog jezika zapravo jest priča koja se stalno raspreda, jer tamo gdje nema priče nema komunikacije. Dakle, mi djeci pričamo priče, potičemo ih da sami budu likovi u pričama i govore glasom tih likova na stranom jeziku. S većima i odraslima, pak, uvijek se radi na pričama iz života, pričama iz novina, literature, iz njihovog vlastitog iskustva. Na taj se način gradi tkivo zajedničkog interesa unutar kojeg se razvija komunikacija na stranom jeziku.

Što po vašem mišljenju, djecu i mladež najviše privlači stranom jeziku kao slobodnoj, izvanškolskoj aktivnosti?

K jeziku ih privlače sve ostale slobodne, izvanškolske aktivnosti. Mladi vole kompjuterske igrice, filmove, crtiće, glazbu, putovanja, dopisivanje preko interneta, modu, časopise. Za sve je to danas potreban strani jezik, poglavito engleski. To je dvosmjeran proces, djeca i mladi igraju igrice, na primjer, i zato žele učiti engleski, ali uče ga već i kroz samu igricu. Isto je s glazbom i filmovima. Sve to pridonosi njihovom stranom jeziku, a strani jezik koji nauče u školi ili kod nas pridonosi pak većem uživanju u filmu, pjesmi, igrici.